Početak školske godine, ah, već smo ušli u drugi tjedan, ali nema veze. Sve mi to nekako postaje kul. Ne škola, više novi ljudi, predmeti, prvašiči u koje upireš prstom. Haha, sad i ja to mogu radit kao što su meni, nekoc.
Najviše me fascinira nova prijateljstva izvan škole i razreda. Kao da su svi od kako je počela škola baš nekako druželjubivi. hh, ili mi se možda čini, da, mislim da si umišljam, al svejedno.

Nešto me ljuti, nešto što bi me trebalo ljutiti, a kad je ljubav u pitanju to te jednostavno mora mučiti. Ah. Ali sam to zanemarila odkako se oko mene stvaraju osobe. Samo pif, evo upoznao si još jednu osobu. Dobro, ne poznaš ju dobro, ali onda odjednom si na kavi s tom osobom, a drugi put si vani sa nekom drugom osobom. I sve su to nekako ful kul, zapravo jednostavno normalne osobe koje ti nekako pašu.
Iako je dobro poznato da ja uvijek odaberem bas neku krivu osobu za prijatelja i nakon nekog vremena ti doleti šamar na kojem piše, au fak koji je to jadno biće. Daj odi kopaj rupu u podu i zabi si glavu u nju. Donekle tim riječima. hh.

Sada onaj zanimljiv dio, pronalazim poveznice između svih tih ljudi koje sam ili upoznala ili s kojim se družim, ili koje su mi u zadnje vrijeme sve više i više zanimljivije. Ili se međusobno znaju, ali ono, svijet je mal tako da to ne bi trebalo biti čudno, ali meni je to kul. I neznam kako da se nosim s time jer sam sva zbunjena, ali to je neki predobar filing zbunjenosti tako da ga se ne bi odrekla ni za sve pare ovog svijeta. Jedino je malo čudno ako ti netko ogovara osobu s kojom si ti fuuuul dobra, tj. imaš dobar predosjecaj da je ta osoba dobra, ugodno ti je u njegovom društvu i dobra je prema tebi, sasvim solidno, zapravo jedan vrlo zanimljiv početak. I onda padaju bombe sa uvredama. Ti samo šutiš jer ni jednu ni drugu stranu neznaš toliko. Ali imaš veze između oba dvije strane. Jedna osoba je best frend od tvog best frenda, a druga je dobra s tobom, jedna ide u razred a četvrta ti je best frendica, preko koje znaš petu osobu.
Zapravo što mene fascinira je kako je svijet malen. Toliko novih lica vidiš, preko svojih najbližih (od kojih u isto vrijeme dobiješ odjeb, neku vrstu odjeba. valjda.) a da ih nikad prije nisi nikad vidio da komuniciraju. I valjda mi je trebalo malo svježine u mom dosadnom prašnjavom životu. Aj lajk it. =)

I što ako sada budeš počela osjecat neš više prema tim osobama, pa želiš da budu frendovi samo s tobom, onako, ne želiš ih djelit. Zvuči bolesno a? Ma jok. To se jednom dogodilo, ali na kraju sam skužila zašto štitim tu osobu...
Pa ajmo mi završit s ovim, deprimira me.

Kako je to ponovo se vratiti u grad, nakon 2-tjednog lutanja šumom, sranja u latrinu i tuširanja svakih 3 dana...?
Fali mi logoooor. =( bubu.

eto, ona osjećaj nedostupnosti, gledanja u mobitel sa jedva jednom navučenom crticom signala,to je bio predivan osjećaj. Iako nije bilo buke auta, svih osoba kojih ti je pun Čep, bilo je galame veselih osoba, dječice, i tako nekih.
I kad se vratiš hvata te ta nostalgija, shvatiš da u gradu nisi niš propustio, nema ničeg novog, samo svakodnevno sivilo ulica, buka i živčani ljudi koji ti ne žele pomoć. Ah. A ja sam gore slavila rođendan. wiii. I mogu reč da je to bio najbolji rođendan na svijetu! Nije bilo više onog živčanog odbrojavanja dana, nervoze zbog neisplaniranosti, iščekivanje gostiju, pa obaveza pričanja s njima itd, itd... Nego, umjesto toga, svoj rođendan sam dočekala sa prijateljima koji su i u ponoć čestitali, iako su oni morali ić spavat, ja i Bf, ostale smo na straži do 3 i pol ujutro. I cijelu noć čakulati i pričati, grijat se pored vatre... Onda tu uprava izviđača odpjeva sretan rođendan na gitari i dibiješ jadro kekse koji su poslužili kao torta, ali i stalak za svijeću. I onog trena kad sam otpuhala svoju želju, noć je postala predivna. Dobija sam veeeeeeeeliki buket poljskog cvijeća. :D wiiiii.
Sutra ujutro opet slična priča, na svakom koraku ti netko čestita rođendan i potajno ti švikne pod ruku torticu, bananko ili colu. Nisi se morao zamarati time da češ ko i svake godine morati odgovarati na ona pitanja, a šta bi ti da ti kupim ra rođendan.?
Prošle godine razvila sam taktiku, predložila sam da s ne kupuju pokloni nego se traže pare, i uspjelo je, ali bio je to više onak, jednogodišnji uspjeh.

Al dobro, sve u svemu ljeto još nije pobijeglo, iako ga večina ljudi pokušava zadržat i nedaju vu da ode, ja nekako hladno puštam ljeto da radi što ga je volja. Moje ruke su širom otvorene, ne jer ga želim ulovit, nego se rastežem. Umorna sam :)
Dobro, i sada, za onu Bf osobu kako je zovem: ... :-*, It's me.

Iako je naslov zapravo možda naizgled put optimizma, sreće i nade, nažalost i nije. Mislim zašto bi JA bila sretna. Al oke, promijenimo prioritete pa pogledajmo opet.
Nije važna moja sreća, već ona koju dajemo i pokazujemo drugima. Jer koliko daš toliko i dobije, čak i više. Teko je u to vjerovati, ali treba, nastaviti, moliti, i neznam šta više.
Psihičko stanje je neš tipa *never better*. Svi ti pozitivni snovi jako lijepo utječu na mene. Pozitivne misli, sve pada u savršenu kombinaciju čokodade i vanilije. mmm...
Zdravstveno stanje je, možemo reć *fucked up*. Bolesna sam, nažalost. Usred ovog vrućeg ljeta ja se doma tresem pod dekom jer mi je temp. 38,2. naaaaajs. Ali i to će nadajmo se proć jer, sunce dolazi nakon kiše jel? Nije da mislim da ću umrijet od svinjske gripe, kažu da je samo viroza, ali sam pomislila koja bi špica bila umrijeti. Možda jednostavno očajnički želim da neko pati zamnom i da mu je stalo. Ali onda si kažem: just you wish.
Ljubavno stanje, hm, ljubav, je to neka nova riječ ili? u zadnje vrijeme je jednostavno ne uspijem dešifrirat, al sam onda skužila da je uzaludno jer, kad ti tvoje posebno dete kaže: not gonna happen na tvoje, nadam se da ću ti falit kada umrem. E pa neka mi netko definira ljubav. Sve u svemu, dogodio se veliki napredak. Barem sam shvatila koji dio u ljubavi me muči. Volim, ali nisam zaljubljena. I ta ljubav je jako velika, ali nema one iskrice zaljubljenosti, ta iskrica se davno ugasila vodom. Ah. A tko ju je ugasio? Ne, nećemo upirati prstom, nije ni bitno zar ne? Jes.

I o čemu više pričati, oh da, novost. Znači 26.7. idem na logor u Vučju dobru, sa izviđačima xD. Jeeeej. hihi. Iako sam bolesna, nadam se da cu ozdravit za tih 2 dana. jep. Nema me 2 tjedna, uf koji dobar filing. Nema buke od auta ni ovog zagađenog zraka, smrada i ološa koji me živciraju. Nemože bit bolje.
I da, to bi bilo to. Nekako se vučem sa ovim slabim živcima. Jednostavno ponekad ne kužim te neke stvari. Mislim ako sreća postoji onda je tu s razlogom. Da smo sretni, i da uživamo, ne non-stop, ali da je tu. I onda dođe, pa sam sretna, i zbilja nemam potrebe za bilo kakvim žaljenjem, dok oko 3 ujutro s mojom Bf sjedim na zidiču i šipumo. Tada mi se sve to činilo jednostavno savršenim, bila sam sretna i gledala iz neke valjda druge perspektive, a sad. a pitaj Boga šta je sad, možda je otišlo a možda i ne. možda je upravo taj trenutak bio vrhunac noći i sreće koju sam tražila u proteklih ni sama neznam koliko. Ne bih znala. Mah, za sve je kriva ljubav.

I mislim kako bi bilo lijepo da mi zazvoni mobitel, da čujem taj zvuk melodije poruke i odjednom mi nešto zavibrira u đžepu. Nije da sam čula zvuk, ali da mi se želja ispunila to da. =)

Svi smo mi u rukama svevišnjeg, ili svevišnjih koji upravljaju našim životima. Oni nam šalju vjetar sreće koji nas vodi. On puše u naša mlada jedra dajući nam snagu, opet, ta jedra moraju biti cijela, bez posjekotina jer će nas inače odvesti ili sporo ili u krivom smjeru.
Opet samo riječi, koje pokušavam pretvorit u djela, ni sama neznam šta pišem. Sama sebe zavaravam da nisam zaljubljena, vodi rat protiv svog srca, i baš kad pomislim da sam uspijela, taj svevišnji mi dokaže da nisam. Možda on i ne upravlčja našim životima, ali nešto mora. Nismo svi toliki optimisti da nas vodi vjera i nada, da znamo da imamo sposobnost sami sebi krojiti život. To su optimisti. I ja želim biti jedan od tih. (usput sam si rekla da ću si nabaviti majcu sa natpisom OPTIMISTA. i baš sam si sretna =P)
Ja vjerujem, ja se nadam i nikad ne odustajem. Ne odustajem od svojih snova, ali odustajem li od svojih prijetelja, svojih bližnjih? U svoj toj zbrci u kojom živim a zove se život, (moj) možda sam zbilja zaboravila na neke ljude do kojih mi je bilo jako stalo. Nadam se da ne, svi se mi mjenjamo, mora doći do svega pa i do toga. Ali opet, najlakše je krivicu prebaciti na nekoga drugoga i ne baviti se više tom temom izgubeći tako još jednog u nizu prijatelja.
I to ne želim.


Volim ih, sve te ljude, ali ne priznajem. Mogu, sada iskreno, nabrojati na prste jedne ruke osobe koje ne volim, a to nije ni mržnja niti ništa drugo. To su samo faking predrasude, i pričice koje čujem okolo i koje onda učvršćuju moje mišljenje. A mislim da to nije dobro. Ne, to nije dobro.
Željela bi da me ljudi pamte po sreći i prijateljstvu, po mojoj želji da pomognem svim svojim prijateljima i biti sa svima u isto vrijeme na istom mjestu. Želim ih međusobno upoznavati, što sam probala i mogu po iskustvu reći da nikad u životu mi neće past napamet takvo nešto napraviti. Ljudi su čudni, mjenjaju se, osijećaje, maske koje nose po cijele dane. Neznaš zapravo kakvi su, i to ih ih čini sigurnijima. Oni se osiječaju sigurnima, sakrivaju to lice kojega se srame i boje. Svaki Čovjek se počeo bojati samog sebe. To je tužno.

Ali ja nastavljam, ja sam optimista =) hihaČ. Živim u ovom smrdljivom svijetu, i volim ga. Tako je, što prije to prihvatimo, to ćemo prije moći poćeti mjenjati stvari, a što prije to počnemo, prije ćemo biti sretniji. I to je moj cilj.
Biti sretna!





A ovdje u Zg pada kiša, ah, ionako nemam šta radit, ajme umirem od dosade. Frendica mi ima popravni. *držim fige*, nadam se da će nakon toga moć van. Već užasno dugo nisam pila svoj nes. I zapalila u isto vrijeme, ah ti glupi novi zakoni. Baaah.

Život u ovom sivom svijetu više mi ne pruža zadovljstvo.

zapravo je to jedna od mojih češćih uzrečica. Pitam se zašto, hm, opet kao i onače u igri je ljubav, jer to je zapravo ono što nas pokreće, zar ne?
A i sama sebi po već ko zna koji put si postavljam ista pitanja, i nalazim odgovore, ali opet s vremenom nisam zadovoljna njima.
damn, zašto se faking ljudi moraju mjenjati.

Ah, bilo bi lijepo ostati zaleđen u onom trenutku sreće, kada jednostavno ne želiš da prođe. ALI život nije SAVRŠEN. Jok.
Nije li u biti nada ono što naš pokreće, ta vjera u bolje sutra. hm.
Sve je to igra, jedna bezosjećajna igra u kojoj se kladim nema pobijednika, jer nas je previše. Zar bi Bog mogao brinuti za jednu zalutalu dušicu kao što sam ja, ili bilo tko drugi. E pa mislim da ne bi.

Mislim da ću opet svoju tugu počet utapat u snovima (jer friking alkohol deblja, ali fakat). Slušajući Dubiozu Kolektiv, možda dobijem inspiraciju za pisanje, jer me možda razveseli ili potakne da se uhvatim barem još jednom, za dobra stara vremena boce Martinia :D
E to bi zbilja bilo najs.
Ovo visenje na fejsu me isto izmorilo, čemu sve to. Mislim, kada nikad nema osobe s kojom bi htjeo pričati, jer neznam, možda on ima život. I jedina je stvar strvinariti nad onim popisom prijatelja i čekati kad će osvanuti ime koje želiš. O onda se samo sjetiš onog relationship statusa i dođe ti podne. Super, i odmah pomisliš kako bi ipak bilo najbolje da skokneš do Krčkog mosta i baciš se.

Ali neee. Ti si previše ponosna da bilo što priznaš, jesi li zaljubljena? Dali ti je stalo? Bi htjela da si povukla neke riječi? Želiš li da on neke riječi nikad nije rekao?
Bože, i sad ti odgovaraj na ova pitanja, ajde priznaj, ti si nesposobna, pomiri se s tim. I to češ bit dok god ne riješiš stvari.
Ajme život sucks.

Evo, došlo je, to dogo očekivano ljeto. Svi su sretni, more, sol, sve te mali stvari koje ih usrećuju. Zadivljujuće.
Ipak, ječer je u Rijeci navačer padala kiša, ali to osvježenje je i dobro došlo, nikome nije bilo žao.
I dok sam gledala kapljice kiše kako klize niz staklo auta u kojem sam se vozila, mislila sam kako tako tmuran dan može biti zapravo i dobar. Taj dan sam se prvi put okupala u trapericama koje su poslije duplo bolje stajale, nekim čudom =) i uz svu tu sreću, osjećala sam se ispunjeno, ali ona praznina se počela puniti, i malo je potrebno da se nešto dogodi i sve padne u vodu.

Naravno, ja specijalac izgubla mobitel, na zadnji da na plaži. Ah. Najviše što žalim je moja kartica od gige na kojoj su mi bile slike i moja zika uz okoju sam se opuštala. =( bubu.
Ali opet, živjeti se mora, idemo dalje.
Jedva čekam pobacati sve svoje knjige i riješiti se tih školskih stvari, zamijeniti police pretrpane knjigama sa ostalim stvarčicama za koje preko godine nisam imala vremena. Svoju Fimo masu s kojom vec dugo nisam radila narukvice, ili robu ispod kreveta koju nikako da pospremim za ljeto. A one dvije knjige još uvijek čekaju da ih pročitam. Nažalost, nisam imala vremena jer sam dobila zabranu čitanja 2 mjeseca prije kraja školske godine. Mislim da mi je majČica malo prolupala nakon sto sam svaki dan posudila drugu knjigu od nastavka Sumraka. Da, da, one dobro poznate knjige, ili poznatijeg filma u vampirima, aww.
Never mind, ugl, Ljeto je došlo, natreba nam više one napetosti, daj opusti se, sve je oke.

Hah, Trčimo bez vremena nadajući da ćemo uspjeti. Hoćemo li? Mislim da oćemo, ali ipak, to je moje subjektivno mišljenje, ali postoji li objektivno mišljenje? ma nema veze.

...

Danas dobih 3 iz hrvatskog, mislim da me ta profa nimalo ne voli, ali šta se može. Opet sam ja kriva, jer sam krivo slagala rečenice. Pa je ikad itko čuo za slobodu pisanja, i to što se njoj ne sviđa što mi je priložna oznaka načina uvijek na kraju rečenice, šta ja mogu. Ja to lajk veri maČ. =)
Sve u svemu, ljeto se vraća, sreća malo kasni, zajedno sa zadnjim danom škole. Joj, što bi sada dala da sam osnovna. Ali again, jok, šta se može.

Današnja pouka dana mi je: Pušenje stvara izrazitu ovisnost, nemojte ni počinjati.

I šta kad nam to danas više ne vrijedi. Ponekad kažem samo zraku kojim sam okružena, Joj, opet sam kupila novu kutiju, šta mi je to trebalo. Naposljetku skužim, mah, jedna više manje, imam više važniijih stvari za brinut od potrošenih 17 kuna. = /

Ali imam li zbilja? Ionako ne prolazim sa 4 kao što planirah, ali, sljedeće godine dobivam novu priliku, sve se to da ispraviti. Ima vremena, nećemo zakasniti.

I ponovno zaplutali u ove blogerske vode iz opće poznatog razloga, ispušni ventil!
Zašto je baš ovo moj ispušni ventil? Možda jer mi jednostavno reci sve u facu nekoj osobi predstavlja jedan maleni problemček. Ha, a zašto, hm, inače ne volim one osobe koje stanu ispred tebe i naseru ti sve i svašta i onda se izvlače na onu kartu: a ti radije da ti serem iza leđa? ja sam barem iskren.! E pa kada dođe do te situacije najradije bi svoj bubreg prodala.

Hm, opet smo na početku, najveći životni problemi, ljubav, sreća, prijatelji, pare? Joj što bi dala samo da su ti problemi, i dok sada ljudi kolutaju očima na cijenu nekih čizmica u dućanu, ili se svađaju oko sa svojom forever-together-bucibuci-vojimte osobom, ja najjednostavnije kompliciram život, sama sebi of kors.
I da nastavimo sa razlogom zašto se sav ovaj moj trud isplati, ako ne isplati, što zapravo i nije, ali dobro, bit života je živjeti, a to je onako ful komplicirano i teško da se i drugim ljudima koji su postigli onaj tren koji je vrijedan sve ostale muke, mora upropastiti. Oh da, i kad se skupi još pokoja osoba koja toj drugoj osobi pomaže, a kojih je uporno uvijek, ali ja i dalje sjedim sa svojom bocom Coca-cole i Grancereale keksičima i uživam u toplini sunca koje mi ulazi kroz prozor. Jednom su mi rekli, život je jednostavan, mi smo oni koji ga kompliciramo, što je kad se pogleda i istina. Zvuči baš jednostavno, i to pokušavam reći ostalim ljudima, ali tko je slušati još jednog tinejđera sa snovima.
Ali ima ih, barem sam ja vjerovala da ih ima, zaista ih ima. Nisu to odrasli ljudi koji će biti tvoja stand-by vila i ispunjavati snove, to su nimalo obični prijatelji, i u ovom trenu, sva se muka isplati, jer ti ćeš uvijek znati da si ti ispunio ono što si zapravo i htio, ako jesi, što mnogi smatraju učinjenim , ali zapravo i nije. A kako to znati, ne znam, eto. Jednostavno pomisliš na sve osobe u životu koje su te povrijedile i kako će oni do kraja života imati isprazan život u kojemu će jedino rješenje biti spuštanje drugih i dizanje nosa visoko u nebo da ne bi vidjeli dno na koje padamo. I nakon svega toga, pomislite na svoju budućnost i prebacite sklopku u glavi i odjednom ste u savršenom svijetu po vašem, i pomislite: joj, baš bi volio/la da je ona spešl osoba koju volim, ili barem volio/la samnom. I znate što će se tada dogoditi? Početi ćete se smijati samom sebi, pucat će vas pozitiva, i onda ste uspjeli biti jedno sretno posebno dete! =D.

Ipak, bit svega je zaboraviti, steći onaj imunitet na nesreću i sve loše stvari koje se lijepe na vas, a tada će sve ići po loju, i zbilja hoće. S druge strane također je cilj ohladiti se i postići smirenost i razumno stanje za razgovor, moći čuti tišinu koja nas okružuje, meditirati i smiriti se, biti imun na lako paljenje onog fitilja za bombu zbog kojeg će te pošiziti. Onda slijedi onaj zanimljivi dio, postizanje svog toga savršenstva smirenosti zbog kojeg će te zapravo moći ugledati svu ljepotu ovog svijeta, pa će svaki kišni dan za vas biti najsunčaniji dan. Pronalazit ćete optimizam na mjestima gdje ih nema, gdje ih ne može biti, ali vi ćete ga naći, i to je ono zbog čega trebate biti ponosni, ponosni na sami sebe. To su te sitnice iz kojeg se gradi svoj, khm, ego, ne sve gluposti i svađe u kojima pobjednik izvlači deblji kraj, jojne. To nije to, jedno spešl dijete kako se voli nazivati mi je jednom reklo kako je sreća u malim stvarima, i ja sam poslušala, jer se zaista i tamo skrivala. Našla sam ju, a kad sam ju uhvatila, držala sam ju čvrsto čvrsto. Iako nam život pruža zapravo milijun prilika, mi to ne vidimo, jer nam šajni-nove stvari privlače pozornost. I zahvaljujući svemu tome ih propuštamo, no doći će svačijih 5 minuta, svatko ih ima, a kada dođu, držite ih . :D.

Svijet je pun svađa, netrpeljivosti u odnosima s drugim osobama. Ali čemu to? možda se treba onih par dana da se okrenemo sebi i izbrojimo sve svoje krive postupke, da shvatimo kuda smo krivo krenuli i pokušamo smisliti način da izađemo iz tih problema, otvoriti oči i progledati, ispričati se onim osobama koje smo povrijedili, ali i dobiti ispriku od onih koji su nas povrijedili i nisu bili uz nas kad smo ih trebali. Ipak, savršenstvo ne postoji, (tužna činjenica koju su mi također otkrili, zbilja, puno sam naučili od tog deteta. Hh.) pa ne možemo očekivati stalnu podršku i prijatelja na svakom koraku. Samoća je dobra, jer svatko od nas treba onih trenutaka kada sam sa sobom mora porazgovarati, naći načina koji nam najviše odgovara, jer, prijatelji su prijatelji, i oni imaju svoje probleme, i za njih se treba netko brinuti, a to smo mi, ili vi, kako hoćete. Svakome je život nekad uber-šajni-hepi-hipi-šareni, ali postoje i oni tmurni dani kad je život fak-of-grr-nee. Što se može. Tu se dolazi do one situacije, uzajamnog prijateljstva koje može funkcionirati u granicama, ali ako je prijateljstvo pravo, onda nema granicama, u onom suprotnom slučaju, to će biti jedno predivno sjećanje i uspomena na osnovnu i srednju školu. Ponekad jednostavno mora doći kraj, i tu se ništa ne može ništa promijeniti. Možda i može, ali do te spoznaje još nisam došla.
Relax, take it easy, cijeli je život u svemu tome dobro organizirana igra, ali ne smijemo postati kockari, nije to obična igra čovječa ne ljuti se, šaha, ili neke druge igre, život je nešto, a to nešto ćemo otkriti jednom, jednog dana kada bude kraj toj igri, kada neki čovječuljci u boji budu svi u kučici, kada kralj bude popapan, kada kuglica padne na 17 crno a ne na 18 crveno. Jednog dana, a do tada, moramo samo živjeti, hm, da samo. I papati puuuuno čokolina da budemo vejiki. =D